Istorijat

         Iza nas su decenije stalnog rada u službi razvoja crnogorskog školstva.

 

            Prelaskom učiteljske škole iz Herceg Novog u Nikšić stvoreni su početni uslovi za rad prvog učeničkog doma u ovom kraju. Šesnaest godina kasnije sa Cetinja se preseljava i Viša pedagoška škola, tako da 1963 godine Nikšić dobija i svoje prve studente. Nikšić postaje akademski grad.Deset godina poslije tog za Nikšić značajnog datuma, ovdje se formira pravi fakultetski grad.

            Prvi stanari našeg doma bili su smješteni u barakama koje su se nalazile na platou koji sada pokriva Sportski centar. Uslovi za stanovanje i učenje bili su veoma skromni, jer je u jednoj nezagrijanoj sobi stanovalo po pet i više stanara. Nekad, čak i deset! Jelo se što se imalo, a imalo se vrlo malo, iskreno drugovalo, učilo iz zajedničkih knjiga i bilježnica, a prava „premija“ je bila obezbijediti mjesto u „ženskoj“ ili „muškoj“ učionici. Ipak, i u takvim, krajnje skromnim uslovima poslijeratnog siromaštva, stasavali su najbolji đaci i studenti, od kojih su danas mnogi poznati prosvjetni, kulturni i javni radnici, inžinjeri i doktori nauka.

 

   

 

            Prerastanjem Učiteljske i Više pedagoške škole u Pedagošku akademiju, jasno je istaknuta potreba za izgradnjom novog studentskog doma u Nikšiću. Zahvaljujući značajnim ulaganjima društveno – političke zajednice Nikšića, ali i svesrdnoj pomoći Republike Crne Gore, prvi stanari u novi studentski dom uselili su se 1968 godine. U  to vrijeme naš dom je bio među najmodernijima u zemlji i u cjelini je zadovoljavao potrebe nikšićkih studenata, koji su dobili neuporedivo bolje uslove za stanovanje i učenje.

            Razvoj Univerziteta „Veljko Vlahović“ usko je povezan sa razvojem Nastavničkog fakulteta u Nikšiću, pa u tom smislu i Dom ima svoje nezamjenjivo mjesto i odgovorne zadatke. Sa svojih skromnih 250 ležaja i kapacitetom kuhinje koja dnevno može da pripremi hiljadu obroka, Dom u Nikšiću je odavno postao tijesan, pretijesan za sve veći broj onih koji su zainteresovani za njegove usluge. Zbog toga su u svojim razvojnim programima SR Crna Gora i opština Nikšić zacrtali izgradnju depandansasa još 280 ležaja i svim potrebnim prostorima za normalan rad i uspješno odvijanje ukupnog društvenog života u domu. Sa onim što je već do tada bilo izgrađeno, Dom bi imao na raspolaganju oko 7500 m2  korisne površine, 550 ležaja u dvokrevetnim sobama, neophodan prostor za sve vrste slobodnih aktivnosti, čime bi se stvorili i potrebni uslovi da Dom nema obrise socijalne ustanove za zadovoljenje nekih egzistencijalnih potreba njegovih stanara, već značajan centar ukupnog  studentskog rada i života u Nikšiću. Planirano je i proširenje restorana i svih pratećih prostorija neophodnih za pružanje kompletnije i kvalitetnije usluge.

            U vezi sa predstojećim neophodnim proširenjem i modernizacijom domskog prostora u duhu zahtjeva savremenih objekata studentskog standarda, treba istaći da je urađena sva projektna dokumentacija, a 19 juna 1981.godine postavljen je kamen temeljac novom domu.

            Međutim, te davne 1981.godine niko nije mogao ni pomisliti da će se sve završiti prije nego što je i počelo. Sve je ostalo na nadahnutom govoru ondašnjeg rektora  prof. dr Miljana Radovića  i svečanosti koja je u tu svrhu priređena za ondašnje crnogorske zvaničnike.

Ali ...  Umjesto novog paviljona, na kamenu temeljcu nikao je korov. Danas, mnogo godina kasnije direktor ustanove pokušava da se stvori uslovi za  dugo očekivano proširenje kapaciteta. 

 Od tog vremena do sada, većina Ministara prosvjete Crne Gore nijesu propustili priliku da zvanično ne obećaju izgradnju novih nedostajućih smještajnih i pratećih kapaciteta studentskog doma u Nikšiću i naravno na tome je i ostajalo. Za razliku od Nikšića, Podgorica je po tom pitanju bila uvijek u privilegovanom položaju.

Dom je u proteklom periodu od pomenute 1981. godine uradio mnogo na upodobljavanju savremenim standardima koji su sve više zahtjevniji. Krajem devedesetih godina prošlog vijeka,direktor Doma  Mihailo Miljanić je uspio da od resornog Ministarstva prosvjete obezbijedi investiciju rekonstrukcije nekadašnjeg  „ateljea“ koji se nalazio u potkrovlju zgrade,pa su izgrađene studentske sobe apartmanskog tipa koje su namijenjene studentima sa prosječnom ocjenom devet i više. Tom prilikom urađena su i četiri apartmana za eksterne usluge (gosti, strani saradnici na Filozofskom fakulteti i dr.), ali je i izgradnjom kosog krova riješen problem prokišnjavanja.

U domu funkcioniše i solidna studentska čitaonica koja se nalazi u suterenu Doma, i koja radi neprekidno dvadesetčetiri sata. Poslije napornih predavanja studenti mogu koristiti usluge „Studentskog kluba“ gdje se uz piće mogu dodatno družiti. U cilju poboljšanja ponude i nivoa usluga „Studentskog kluba“ od 2005. godine direktor Doma Momčilo Đukanović je uveo promjene u načinu njegovog funkcionisanja odnosno, klub se daje u zakup na osnovu prikupljenih ponuda firmi koje se bave ugostiteljstvom. Klub je povremeno mjesto obogaćivanja kulturnog života studenata i učenika  kroz organizovanje književnih večeri, večeri zabavnog karaktera i dr.

U Domu u Nikšiću je kao u košnici. Svake godine na Konkurs Ministarstva prosvjete za raspodjelu mjesta u domu, prijavljuje se daleko veći studenata od raspoloživog broja.

Vratićemo se još malo u prošlost da bismo istakli imena ljudi koji su upravljali ovom ustanovom od njenog osnivanja do danas. Prvi direktor Doma učenika, osnovanog 1948. godine, bio je Bogdan Pejović, učitelj.

                                                                                             

                                                                                                    Bogdan Pejović  

Poslije Bogdana Pejovića do danas , direktori Doma učenika i studenata bili su: Milan Cerović, Vuko Lučić,Miloš Đoković, Danilo Delibašić, Milan Ružičić, Petar Petričević,Ljubo Obradović, Dragan Đurović,Veselin Lučić, Branko Pavić, Dragutin Janjušević, Radoman Kovačević, Mihailo Miljanići Momčilo Đukanović  sadašnji direktor doma.

 

 

                                                   

                   Vuko Lučić                                             Miloš Đoković

 

 

 

                                        

                 Danilo Delibašić                                     Petar Petričević

 

 

                                  

                   Milan Ružičić                                      Dragan Đurović

 

 

 

                                 

                   Veselin Lučić                                     Dragutin Janjušević                  Mihailo Miljanić

 

                                            

                   Momčilo Đukanović                            Mirjana Spasojević

 

Od prerastanja Učiteljske škole u Pedagošku akademiju a kasnije u Nastavnički fakultet i Filozofski fakultet, funkcija vaspitača u domu je uvijek bila zastupljena. Vaspitači u Domu su uvijek imali izuzetno važnu ulogu u radu sa srednjoškolskom omladinom ne vršeći samo funkciju vaspitača već u velikom dijelu preuzimali su i ulogu roditelja ali i značajno doprinosili uspješnom obrazovanju đece o kojoj su brinuli tokom četiri godine njihovog boravka u domu. Ne možemo a da ne pomenemo imena ljudi koji su se bavili vaspitno-obrazovnim radom tokom svih ovih decenija postojanja Doma. Vaspitači su bili: Milisav Stanišić, Tomo Knežević, Živko Mićunović, Milorad Stojanović, Petar Petričević,  Bećo Todorović, Milena Perović, Danilo Delibašić,  Dragan Đurović, Vojo Gardašević, Svetomir Nikitović, Branka Ćalasan i sadašnji vaspitači  Ljiljana Vujačić i Budimir Pižurica.

 

                                                    

      Bećo Todorović              Svetomir Nikitović                Budimir  Pižurica                Ljiljana Vujačić

 

Napominjem da zbog nedostatka arhivske dokumentacije, spisak dosadašnjih direktora, kao i vaspitača nosi opasnost da se napravi propust kako u redoslijedu, tako i izostavljanju nekog od ljudi koji su bili na čelu ove ustanove.

JU Dom učenika i studenata „Braća Vučinić“ obilježava svoj dan 13. jun. U Nikšićkim novinama  broj 126 iz 1971. godine je objavljen tekst pod naslovom “Dom studenata odredio svoj praznik“ u kom se između ostalog kaže da su studenti na održanom zboru usvojili prijedlog da  13. Jun, dan bitke na Sutjesci, gdje je poginuo Boško Vučinić, proglase za svoj praznik. Za taj dan će, navodi se dalje u tekstu, biti pripremljena prigodna svečanost na kojoj će biti otkrivena spomen bista poginuloj braći Vučinić, čije ime nosi Studentski dom.

            Što reći o Studentskom domu, a da to ne bude opsežni istorijski roman o koloni generacija studenata i učenika koji su prethodnih više od pola vijeka promarširali kroz njegov restoran, odspavali u sobama studentskog doma, ili su iz bilo kojeg drugoga razloga bar prošetali našim prostorima.

                                            

 

            Studentski dom nezaobilazna je ustanova koja toliko decenija brine o studentima i za studente, omogućava jeftinije i uspješnije studiranje, brine o prehrani, domskom smještaju, obezbjeđuje osnovne uslove za društveni, kulturni, zabavni i sportsko rekreativni život.  Zbog svega toga dom je bio  i uvijek će biti važan činilac  studentskog života Nikšića.

                                              

Dan Doma 2003.god.(s lijeva: student član DOS-a Golub Ćulafić, predsjednik Upravnog odbora Luka Mitrović, predsjednik DOS-a Goran Damjanović i direktor Momčilo Đukanović).

 

Na svoj  pređeni put može se sa zadovoljstvom i ponosom osvrnuti a ovo je i prilika da se istakne pregalaštvo i entuzijazam generacija  naših uvaženih prethodnika,  u periodu utemeljenja i dosadašnjeg razvoja naše ustanove. Dom je svakako kuća mladosti, kulture i znanja pa samim tim zajedno sa Filizofskim fakultetom i Fakultetom za fizičko vaspitanje, predstavlja veliko bogatstvo bez kojeg bi  grad Nikšić bio značajno siromašniji. Siromašniji stoga što humanističko obrazovanje i humanistička misao stoje na vrhu piramide svekolikih intelektualnih potencijala ne samo u okviru akademske zajednice nego grada i države u cjelini.

            Svi značajni rezultati ustanove koji karakterišu protekli period ipak su postizani u dosta skromnim uslovima tj. u uslovima nedovoljnih smještajnih i pratećih kapaciteta. Taj naš hronični problem nedovoljnih kapaciteta iskreno se nadamo da će se ubrzo riješiti. U pogledu prilagođavanja Doma izazovima budućnosti, apsolutni prioritet dajemo investicijama uloženim u projekte razvoja naše ustanove a sigurno je da su one i od posebnog studentskog interesa sa pozitivnim efektima i na naše dvije visokoškolske institucije u smislu  njihovog istorijskog trajanja i razvoja na području naše opštine. Sve što je kolektiv Studentskog doma uradio, uradio je sa ciljem poboljšanja uslova studiranja na Univerzitetu Crne Gore, tako da se uspjelo u relativno kratkom vremenu značajno podići ljestvica studentskog standarda i još uvijek se podiže.

 

„Ostali su zauvijek mladi” braća Đorđije- Đona,

Boško i sestra Milica Vučinić, čije ime nosi naš dom.

 

                      

Braća Đorđije, Boško i sestra Milica Vučinić su stasali  i oružali se za djela spomena i slave uz oca Radovana, dostojne ličnosti, ustanika i junaka sa Skadra i Glasinca, Javora i Lovćena, komitskog nepomirnika i logoraškog zasužnjenika, golemog ratnika i stradalnika – suštih odlika njegove životne tapije.

▪ Đorđije – Đona, odistinski zordija ratničkog zagona,odlikovao se vojevanjem za pravdu i slobodu. Protivio se represiji režima demonstracijama i vatrenim okršajima.Istakao se u demonstracijama 1938.godine protiv predsjednika kraljevske vlade Milana Stojadinovića, koji je namjeravao da predizbornu kampanju otpočne  podno Onogošta otvaranjem željezničke pruge Nikšić – Bileća; akciji obijanja vojnih magacina, razaranju puta prema Nikšiću i jurišu na neprijateljske kolone u julskom ustanku; borbi na Pljevljima – strašnom gubilištu i mnogim drugim situacijama koje su svjedočile o Đoninoj hrabrosti. U jesen 1941.godine, Đona je pomoćnik politkoma Lukovskog bataljona. Bivalo je sve tako do legendarnih februarskih dana 1942. godine kada je odabrana Nikšićka četa krenula ka moračko- vasojevićkom kraju, gdje je došlo do izdajničke plime. U žestokom jurišu, na čelu proletera, 1. Marta 1942. godine junačku smrt stameni Đona nalazi s vječnim kamenim uzglavljem na Crkvinama iznad Kolašina, sa nepuna 24 ljeta.

▪ Sestra Milica nije klonula Đoninom pogibijom. Pragom punoljetstva opasana, iako nije učila gimnaziju, uz teške poslove u kući i polju, širila je vidike stranicama raznovrsnih knjiga i brošura koje su se odnosile na borbu omladine za mir, progres i demokratizaciju. Sa bratovljevom puškom u rukama hodila je stazom ponosa i muka prema Sinjajevini, Durmitoru, Pivskoj planini, Volujaku, Zelengori, Prozoru, Vakufu, Bosanskoj Krajini, Konjicu iNevesinju. Ljepolika moma , smjerna i humana, otresita i samoprijegorna, stasala je u jednog od najhrabrijih proletera Savine brigade. Zla kob udesi da grobni kamen nađe na Šipčanu kod Nevesinja, krajem marta 1943. godine, na pragu CrneGore i roditeljskog doma. Za hrabrost i junaštvo odlikovana  je Ordenom narodnog heroja, koji nose devet Crnogorki.

▪  Boško, dvije godine mlađi od Đoke, nadareni intelektualac, očevom željom se upisuje u Bogoslovsku školu. Vispren i znatiželjnog duha, s odličnim ocjenama, pohvalama i nagradama, završio je četiri razreda.Publicističko – esejističkim radovima u “Slobodnoj riječi” kritički je prikazao doktrinarnost obrazovnog koncepta Bogoslovije i uz sveukupnu ispoljenost demokratsko – progresivne ideje, zaslužio je da bude proskribovan.Intezivno nastavlja da u raznim listovima i časopisima širom Jugoslavije i Amerike piše razna štiva kritički intonirana prema realitetu. Osamnaestogodišnji raspop, briljantan i analitičan , postaje profesionalni publicista – hroničar. Autor je brojnih tekstova u “Slobodnoj misli”, “Zeti”, “Glasu Crne Gore”, beogradskoj “Pravdi”, zagrebačkoj “Novoj riječi” itd. Mnoge je dane združio sa Stojanom Cerovićem, urednikom “Slobodne misli” i mnogim drugim saradnicima ovog referentnog nedjeljnika.  Nesuđeni pop izabran je za sekretara Opštinskog, a zatim Sreskog i Okružnog komiteta SKOJ-a.Ratničkim vihorom stasava kroz borbe i juriše u vrsnog borca. Ostao je na vječnoj straži u gudurama Sutjeske, 13. Juna 1943.Godine.Smrt umilnika i ponosnika duboko je kosnula oca Radovana.

 

                                           

 

Tragizam, gotovo antička drama porodice Vučinić, ostaje za vječni spomen, opomenu I pamćenje. Emotivni proslov oca neumrle mladosti je zavjetna epistola koja očitava jedno vrijeme i fundament  etosa i etnosa koji ih je uznjedrio:

“ Meni utjehe nema. A zar je i može biti, kad se izgube sinovi i kćer. Ostaje mi vječna tuga, ali i dug. Dug da im ostanem dostojan roditelj. Da ih ničim ne natrunim. Ostaje mi da što čistije i čestitije živim za njihovo djelo. Poruka i žrtve njihove generacije živjeće kao što živi i žrtva Isusova iz onog davnog vremena”.

 

 

Srce oca Radovana govori

 

Topla proljećna kiša umiva bronzana lica Milice, Boška i Đone. U svakoj kapi po jedna suza oca Radovana. Sve što je imao tu je. Nježne roditeljske ruke podrhtavaju dok miluje njihove likove, na čelu se široko razmiču bore koje su ratovi i nevolje ostavili za sobom. U grudima zastaje dah. A riječi polako silaze sa usana. Tiho obilaze poprsja, kao da se plaše da ih ne probude. Njihovi vršnjaci po mladosti, mnogo godina kasnije, slušaju u stavu mirno …

“Moji sinovi su poginuli u vašim godinama. Đona je bio najstariji. Rođen je u smiraj  jednog drugog rata 1918. godine, uz plotune zadnjih oslobodilačkih pušaka. Uz puške i plotune komitske u Ljeskovim dolima rastao je još koju godinu. Malo je imao radosti u životu. Nepune 24 godine iza toga poginuo je u Kolašinskim poljima, u žestokom jurišu protiv neprijatelja, da bi i taj novi rat što prije završio. Bio je rođen da pogine. Znao je samo da se bori. Bio je politički komesar …

Božo je dvije godine bio mlađi od njega. Želio sam da postane pop,  pa sam ga upisao u bogosloviju. A on komunista od pera i nedade se! Istjeraše ga iz bogoslovske škole zbog njegovih crkvenih ideja i brojnih članaka koje je pod raznim imenima objavljivao u listovima širom Jugoslavije i Amerike.Čim je izbio rat odmah ode u borbu, u juriše. Ranjen je u jednom okršaju, pa zarobljen. Uspijeva da pobjegne iz zatvora i odmah trči u borbu. Pao je na Sutjesci 13. Juna 1943. godine u onom velikom ognju i strašnoj  bitci boreći se iako ranjen - za ranjenike. Njega mi nekako najžalije, mada nikad nijesam dijelio djecu na one koje više ili manje volim. On mi se nekako bio sam uvukao u srce, umio je lijepo da me ubijedi. Pa mi skoro da nijesmo baš otac i sin – mi smo bili drugovi i to oni najiskreniji, pravi …

A Milica … Nikad nijesam vjerovao da će i ona s njima.Nepune dvije godine bila je mlađa od Boža.  Mislio sam da će ostati kod kuće, da pomogne maćehi Ljubici, jer su bez majke rano ostali, da će tu da poraste, da se uda ….  A ona pravo za braćom! Tek je bila napunila 21 godinu kad mi kod Nevesinja osta zauvijek. Bila je borac a bolničarka. Pred njenim očima poginuo je Đorđije. Uzela je njegovu pušku i zaklela se da će ga osvetiti i boriti se do pobjede. Održala je riječ.

            Eto, šta više da kažem o njima, o mojoj đeci. Oni su znam zašto umirali, kao što vi danas znate zašto živite. Vršili su svoju dužnost kako su najbolje umjeli. Ostali smo samo ja I ljubica sa vječnom samoćom i tugom. Za ovih četrdeset godina iskapali smo mnogo suza … Ali, utjeha ste nam vi – današnja mladost Jugoslavije. Vi ste moja đeca. Moj Đorđije, moj Božo, moja Milica. Znam, dok vi budete srećno i slobodno živjeli, s vama će i oni živjeti. Njihove žrtve nijesu bile uzaludne – to mi je nada. Mi smo uvijek navikli da umiremo da bi život trajao!

Učite, radite i poštujte jedni druge.Dobro se slažite.Budite kao braća. Čuvajte najljepšu i najveću od svih sloboda na svijetu, razvijajte bratstvo i jedinstvo. Bez toga se ne može živjeti. A što se mene tiče, ja ću uvijek biti na vašoj strani. I mrtav! Jer đe bih ja drugo, kud bih ako ne tamo đe i moja đeca…”

 

Topla proljećna kiša umiva bronzana lica Milice, Boška i Đone Vučinića.U svakoj kapi po jedna suza oca Radovana. Sve što je imao od života – tu je. Mi ostajemo u stavu mirno.

(Uzeto iz priloga za monografiju “Mladost revolucije” koja je izdata u Trebinju 1984. god.,

tekst  “ Srce oca Radovana govori” potpisao Milan Stojović)

                                                                                                                

            Mnogo puta je ponovljeno da je Radovan Vučinić sve što je imao dao Otadžbini. Sva njegova đeca: Đorđije, Milica i Boško pali su za slobodu u Drugom svjetskom ratu i svoje mlade “preselili” u vječnu legendu… Ostavši bez svoje đece, ovaj prekaljeni ratnik i patriota je svu roditeljsku ljubav posvetio đacima i studentima, stanarima ovog doma koji sa ponosom nosi ime “Braća Vučinić”. Povodom svakog dana doma – 13 juna, čika Radovan je poklanjao novac za obogaćivanje biblioteke i nagrađivanje najboljih studenata i đaka.

 

                                                      

           Na najbolje studente  i đake Radovan Vučinić je mislio i uoči same smrti, pa je domu zavještao svu svoju imovinu, izuzev muzejskih eksponata (njih je ostavio zavičajnom muzeju). Pored dvosobnog stana  u centru grada, domu je zavještao i sav novac sa štedne knjižice, za koji su se tada, mogla kupiti još dva dvosobna stana. Ta sredstva su, međutim u periodu  hiperinflacije obezvrijeđena.

 

U službi studentskih potreba

 

            Za protekli period postojanja kroz Dom je prošlo više od 250 radnika raznih zanimanja. Svi oni, cijelim svojim bićem i svojim znanjem bili su angažovani, a i sada su na stvaranju uslova za što bolji život i rad u domskom ambijentu. Svih 34 zaposlena, koliko ih je trenutno zaposleno u domu, čine sve da u postojećim, ograničenim uslovima, posebno prostorno ograničenim, na adekvatan način izađu u susret  sve većem broju korisnika domskih usluga. O sredstvima i načinu finansiranja se ovdje vodi posebna briga, domaćinski se gazduje, zato nije pretjerano reći da je kolektiv doma stalno angažovan u službi studentskih potreba. Tako je bilo oduvijek.